Za dimljenje na malim pčelinjacima najbolja je ručna dimilica s kožanim mijehom iz kojeg se zrak upuhuje u valjkasto tijelo, prelazi preko goriva, prolazi kroz rešetku i izlazi na mlaznicu. Važno je da je između goriva i mlaznice uvijek čista i prohodna rešetka koja hladi dim, a ima i ulogu u gašenju iskri od goriva u tijelu dimilice. Za proizvodnju dima od čistoga prirodnoga goriva najbolje je koristiti suhu hrastovu ili bukovu gljivu (gubu ili trud).
Osim s bukve, guba može biti i s vrbe, topole, lipe ili s drugog drveća. Bitno je da nije premlada, treba biti starija i već odrvenjela. Nakon skidanja sa stabla treba ju nasjeći na komade koji se mogu staviti u dimilicu i dobro osušiti kako bi mogla gorjeti. Ako ćemo gubu dulje čuvati, poželjno je komade prije sušenja prokuhati jer se tako sprječava razvoj bakterija i crva koji bi ju mogli uništiti, a gubi se i oporost pa dim postaje mekši i ugodniji za pčele. 
Osim nje, za gorivo u dimilici dobri su i osušeni duhan zajedno sa stabljikom, suho natrulo drvo, češeri, te pamučni tekstil ili jutene vreće koje se prije paljenja zamotaju u što čvršći valjak. Postoje i gotovi pripravci koji služe za dugotrajnu proizvodnju dima. Najčešće su to valjci izrađeni od prešanih drvenih strugotina u koje je dodano neko vezivo, parafin i biljni ekstrakt (timijan) čiji miris umirujuće djeluje na pčele. Dimilice mogu imati i produženi nastavak u obliku pačjeg kljuna koji omogućava uvlačenje u leto i tretiranje dimnim pripravcima za liječenje pčela.
