U želji da proširi bavljenje pčelarstvom u Monarhiji, carica Marija Terezija 1775. godine donijela je patent o pčelarstvu. Tim je zakonskim propisom u cijeloj Habsburškoj monarhiji dozvoljeno držanje neograničenog broja košnica, a pčelari su patentom bili oslobođeni svih nameta i poreza, pa čak i vojne obveze. Pčelari su smjeli postaviti pčele na ispašu gdje god su htjeli, jedino su vlasniku zemljišta morali nadoknaditi eventualno učinjenu štetu. Carica je između ostalog naredila i sadnju medonosnog bilja, posebice bagrema.
Diljem Monarhije počinju se osnivati pčelarske škole. Prvi učitelj pčelarstva u Habsburškoj monarhiji bio je Anton Janša, kraljičin miljenik, a već 1770. godine, prema Caričinom naputku, Carsko vijeće za Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju na dužnost učitelja pčelarstva imenovalo je Varaždinca – Antuna Grubera, koji je dužnost obnašao u Varaždinskoj, Zagrebačkoj i Križevačkoj županiji.
Pčele u prvom redu sakupljaju pelud sa cvjetova biljaka koje daju nektar, a ako ih nema dovoljno, tada sakupljaju s biljaka koje oprašuje vjetar. Pelud pojedinih biljaka razlikuje se prema obliku, veličini i boji. Veličina peludnih zrnaca kreće se od 0,012 do 0,050 mm u promjeru. Kod malog broja biljaka (npr. tikve, bundeve) promjer je veći i iznosi od 0,15 do 0,20 mm. Po boji i vremenu cvatnje biljaka pčelari najčešće određuju porijeklo peluda. Tako je bijeli pelud s maline, s maslačka žuti, zlatnožuti sa suncokreta, tamnocrveni s kestena, ljubičasti s facelije.